Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Na otoku vječnog proljeća

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
Pico Ruivo, najviši vrh Madeire

Čudna vremena dovode do čudnih odluka. Ili čudnih mjesta. Malo je mjesta koja su toliko neobična kao što je to Madeira, najveći otok istoimenog arhipelaga u Makaroneziji, smješten negdje u sredini zamišljenog trokuta između Azora, Kanarskog otočja i Portugala. Sam naziv otočja koji dolazi od portugalske riječi za drvo jasno označava glavnu karakteristiku glavnog otoka Madeire: guste, zimzelene šume koje prekrivaju strme litice vulkanskih stijena s brojnim vodopadima, potocima i za otok karakterističnim levadama.


Madeira je otok veličine otprilike kao naša dva najveća otoka Krk i Cres zajedno. S druge strane, po broju stanovnika uvelike nadmašuje broj stanovnika svih naših otoka: četvrt milijuna stanovnika većinom smještenih u glavnom gradu Funchalu i bližoj okolici čini Madeiru jednim od najgušće naseljenih područja Portugala. Grad najpoznatiji po Cristianu Ronaldu koji tu ima i svoj muzej te je po njemu nazvana i jedina zračna luka otoka, peti je najveći grad Portugala i posljednjih nekoliko godina sve brže rastući grad, zahvaljujući naglom razvoju turizma. Dok u jutarnjim satima prolazim ulicama Funchala primjećujem rijeke školaraca kako svojim torbama idu prema školi. Madeira je otok kojem mladosti ne nedostaje.

Funchal

some_alt
zona Velha, Funchal

Glavni grad Madeire prostire se na području prirodne luke na južnoj obali otoka iz koje se u obliku amfiteatra uzdižu padine prema planinskim vrhovima koji okružuju grad. Najprije blage uzbrdice veoma brzo postaju itekako strme, gotovo okomite. Činilo mi se nevjerojatno da i u takvim uvjetima urbanizam Funchala uglavnom izbjegava serpentine i oslanja se na veoma strme uzbrdice kojima vožnja djeluje spuštanja skijaškom skakaonicom. Iako sam odrastao u strmom krajoliku našeg Primorja, moram priznati da nikad nisam vidio toliko strme ulice. A strme ulice sa sobom nose i poglede od kojih će vam doslovno nestajati dah. Kao i uostalom diljem Madeire. Jedan od najčešćih znakova na otoku su oznake za vidikovac (miradouro).

some_alt
Espada na ribarnici, Funchal

Funchal je središnje naselje Madeire od samih početaka naseljavanja otoka. Danas gotovo polovica stanovništva otoka živi u širem gradskom području. Što god trebate na otoku naći ćete u Funchalu. Nekadašnja stara gradska jezgra Zona Velha danas je isprepletena terasama kafića i restorana koji će vas pozivati na specijalitete otoka, među kojima se ističe Espada com banana odnosno riblji filet s bananom. Espada je riba karakteristična za veoma velike dubine Atlantika, izrazito ružnog izgleda ali izvrsnog, bijelog mesa. Najveće količine te ribe love se upravo u vodama oko Madeire, dok su banane iz Madeire posebno cijenjene po svojem okusu. Iako spoj banane i ribe djeluje neobično, jelo je izvrsno. Osim toga... Na Madeiri smo, ovdje je malo toga obično.

some_alt
Forte de Sao Thiago

Iskoristili smo Funchal kao svoje polazište za istraživanje otoka. Najbolje je povezan autobusnim linijama sa cijelim otokom i najveći je izbor smještaja, dućana i restorana. Također, najznačajnija kulturna i povijesna baština nalazi se ovdje. Slikovita žuta utvrda Forte de Sao Tiago nekad je predstavljala ključ za obranu grada, prvenstveno od gusara. Danas se na zidinama razbijaju tek valovi. Katedrala Se među najljepšim je crkvama cijelog Portugala. Također vrijedi posjetiti i palaču Sao Lourenço a zaljubljenici u nogomet nikako neće htjeti propustiti muzej Cristiana Ronalda. Bez CR7 ne može se u Funchalu.

some_alt
zona kaktusa u botaničkom vrtu, Funchal

Na sjeveru Funchala, u planinama nalazi se aristokratski gradić Monte u kojem je i posljednje počivalište posljednjeg Austro-ugarskog cara. Car Karlo je nakon abdikacije porazom u prvom svjetskom ratu nekoliko mjeseci kasnije (u ožujku 1919.) otišao najprije u egzil u Švicarsku a uskoro je produžio na Madeiru. Već 1922. godine umire u svojoj 35. godini i danas se njegov sarkofag nalazi u crkvi Nossa Senhora do Monte. Nešto južnije i zapadnije od Montea nalazi se prekrasan botanički vrt Funchala. Smješten na visokoj padini također nudi i veličanstvene poglede na grad. Botanički vrt ima bogatu zbirku biljaka s cijelog otoka i brojnih drugih egzotičnih biljaka uvezenih iz inozemstva.

Dolina časnih sestara

some_alt
Dolina časnih sestara i vrhovi okolnih planina

Iako gotovo svi putevi iz Madeire vode prema Funchalu, mi smo se trudili što manje vremena provoditi u gradu i odlutati u prekrasnu prirodu otoka. Madeira nije destinacija poznata po svojim plažama (iako na otoku ima zanimljivih plaža, pravo iskustvo boravka na plaži uz more i sunce je na drugom najvećem otoku arhipelaga Porto Santo koji je prepoznatljiv upravo po svojoj plaži). Smještena na sat vremena gotovo vertikalne vožnje od Funchala, Dolina časnih sestara odnosno Curral das Freiras vjerojatno je među najslikovitijim dolinama cijelog otoka. Strme padine planina prekrivene su terasama kojima su raspršene bijele kuće stanovnika sa vrtovima uglavnom prekrivenim vinovom lozom. Popularno i veoma jako vino s otoka proizvodi se upravo ovdje.

some_alt
Curral das Freiras s ceste

Iako selo samo po sebi ne nudi ništa posebno, pogled na dolinu s vidikovca Eira do Serrado naprosto je nezaboravan. Uvelike me podsjećao na krajolik zelenortskog otoka Santo Antao, s brojnim terasastim vrtovima i kućama rasprostranjenim diljem doline i visokim, strmim vrhovima planina koje okružuju dolinu. Planinarska staza od vidikovca prema dolini je bila zatvorena, ali ipak smo odlučili okušati našu sreću i nakon desetak minuta hoda naišli na pomalo zapušten ali prohodan odvojak prema staroj cesti za Curral das Freiras.

Izgradnjom tunela pristup dolini je značajno olakšan a stara cesta koja vijuga uz strme litice napuštena je radi problematičnog održavanja. Danas je popularna za MTB bicikliste koji se spuštaju ovom stazom prema dolini i zaobilaze brojne odrone zbog kojih veći dio ceste više podsjeća na prometnicu s prve linije fronte nego na planinsku cestu koja je sve do prije desetak godina bila jedini prozor doline prema ostatku svijeta. Čitavo vrijeme dok se spuštamo prema dolini pogledi su fantastični. Nevjerojatno je kakve su padine ljudi uspješno kultivirali.

Pročitajte i putopis kroz Zelenortsko otočje

Što su levade?

some_alt
ulomak iz staze uz levadu do Furado

Posjeta Dolini časnih sestara bio je samo uvod u istraživanje unutrašnjosti otoka koja nas je zbog svojeg prekrasnog planinskog pejsaža, guste zimzelene šume laurissilve, karakteristične upravo za Madeiru i jedinstvenog hidrološkog arhitektonskog ostvarenja: levade. Kako unutrašnjost otoka obiluje vodom ali je relativno nezgodna za naseljavanje radi nepristupačnog terena i čestih promjena vremena najraniji stanovnici Madeire osmislili su način za dovođenje vode u niža područja i navodnjavanje polja. Stvorili su čitav niz kanala kojima se voda provodi prema nižim razinama otoka i u tome ne bi bilo ništa spektakularno da ti kanali nisu napravljeni na gotovo okomitim liticama i kroz veoma nepristupačan teren na način da imaju minimalni nagib, kako bi protok vode bio ujednačen i stalan, ali bez stvaranja bujica.

Sustavi navodnjavanja se i danas koriste, ali porastom značaja turizma levade su postale sve popularnije za izletnike jer omogućuju jednostavnu, relativno sigurnu šetnju po planinskim terenima Madeire bez prevelikih visinskih razlika.

some_alt
pogled prema sjevernoj obali s Balcoes

Još jedna gotovo vertikalna vožnja autobusom odvela nas je iz Funchala do jednog od glavnih planinskih centara Madeire, Ribeira Frio. Najprije smo htjeli otići na kratku levadu Balcoes koja predstavlja doslovno balkon planinskih pejsaža. Nakon malo više od dvadeset minuta hoda dolazi se do nevjerojatnog vidikovca s kojeg se pruža pogled na najviše vrhove otoka. Ovo je svakako i najpopularnija levada jer je dovoljno kratka i dobro uređena da ju može proći doslovno svatko. Iako je bilo relativno oblačno, pogled je i dalje bio prekrasan. Mogu samo zamišljati kako je lijepo doći ovdje dok je sunčan dan koji otvara panoramu pejsaža Madeire.

some_alt
tuneli na levadi do Furado

Nakon kratke kave krenuli smo i na drugu, značajno izazovniju ali vjerojatno i najljepšu levadu cijelog otoka: Levada do Furado. Jedanaest kilometara duga levada prolazi kroz gustu šumu s povremenim pogledima na sjevernu stranu otoka, vijuga uz više desetaka veoma lijepih slapova i pritoka levadi te prolazi kroz nekoliko zanimljivih tunela. Ukratko, ovo je levada koja je dovoljno raznolika da ćete na njoj pronaći sve ono po čemu su levade specifične i posebne. Nakon oko četiri sata hoda dolazi se na vidikovac Portela s kojeg možete autobusom natrag u Funchal.

some_alt
Machico s lučicom

Mi smo odlučili obići drugi najveći grad otoka Machico, mjesto na kojem su se iskrcali prvi doseljenici otoka. Dok je stari autobus krivudao vijugavom cestom polako smo se spuštali prema obali uživajući u pogledima na zanimljivu ruralnu Madeiru sve dok nismo ušli u miran gradić smješten u zaljevu na istoku otoka. Tek kad shvatite da je ovo drugi najveći grad jasno vam je koliko je zapravo Funchal vitalno važan za otok. Lijepi ali minijaturni gradski centar Machica te nautička lučica s zanimljivom ali umjetnom pješčanom plažom zapravo su glavne zanimljivosti grada. Ipak šetnja gradićem bila je pun pogodak, kao i promatranje teških, dugih valova oceana koji su se polako ali sigurno razbijali na lukobranu ispred lučice, još jednom nas podsjećajući koliko je snažna priroda.

some_alt
levada dos 25 fontes

Spomenut ću još jednu levadu koju svakako preporučujem a koju smo posjetili tek predzadnji dan našeg boravka na Madeiri: levada dos 25 fontes odnosno levada 25 izvora. Smještena u središnjem dijelu Madeire, visoko u planinama, levada se nalazi kraj minijaturnog mjestašca Rabacal, dostupnog isključivo vlastitim prijevozom. Kao i ostatak unutrašnjosti otoka, područje oko Rabacala uglavnom je prekriveno gustim oblacima i naše čekanje lijepog i sunčanog dana nije se ostvarilo (doduše je, ali smo taj jedan dan iskoristili za najviši vrh Pico Ruivo, o tome kasnije). Čak i po kišnom, maglovitom i vjetrovitom vremenu staza prema bajkovitom jezercu pod stijenom u koje se sa svih strana slijevaju slapovi bila je itekako zanimljiva.

Umjesto rijeka turista koji poziraju uz jezero, društvo su nam pravili endemski maderijski kraljići (Regulus madeirensis), male ali veoma brojne ptice pjevice koje ćete sretati diljem otoka a koje su uz levade često toliko naviknute na ljude da će bez problema sletjeti vam na ruku ako u njoj držite zrna. Nedaleko od 25 fontes nalazi se i levada Risco koja vodi prema istoimenom vodopadu te je također među veoma popularnim odredištima.

De pico a pico

some_alt
staza a Pico da Pico

Još ću Vas malo gnjaviti s planinama. Iako je Madeira otok, planine unutrašnjosti su prema mnogima najbolje što se može vidjeti na otoku. Moram priznati, slažem se s njima. Oko četiri sata planinarenja od trećeg najvišeg vrha, Pico Areeiro do najvišeg vrha Pico Ruivo smatra se jednom od najljepših planinarskih staza svijeta. I zaista je prekrasna. Naravno, ako uspijete uhvatiti trenutak kad nije cijela staza prekrivena oblacima. Kako je planinarenje i općenito outdoor visoko na listi mojih prioriteta, cijeli boravak na Madeiri smo organizirali tako da posvetimo dan s najviše sunca (ili u slučaju Madeire najmanje oblaka) ovoj stazi. Pratili smo prognozu i što je još važnije za Madeiru web kamere i čim je osvanuo takav dan zaputili smo se prema trećem najvišem vrhu otoka gdje započinje staza.

Pico do Areeiro treći je najviši vrh otoka i popularno turističko odredište jer je do samog vrha moguće doći autom. S obzirom na činjenicu da je Pico Areeiro također i mjesto gdje se nalazi radarska stanica portugalskih zračnih snaga (s prepoznatljivom velikom bijelom kupolom), cesta do vrha je dobro održavana i prohodna. Planinarska staza koja vodi prema Pico Ruivo zaista je spektakularna. Veličanstveni pogledi pružaju se na sve strane, staza kombinira brojne izložene uspone po samim liticama uz različitu planinsku vegetaciju te mogućnosti susretanja brojnih životinjskih vrsta, posebice ptica. Jarebice su toliko navikle na planinare da se gotovo daju uhvatiti u ruke. U drugom dijelu staza kombinira brojne tunele i gotovo okomite uspone stepenicama i užadi a pred samim vrhom Pico Ruivo prolazi se uz planinarski dom u kojem se možete okrijepiti i na trenutak zaboraviti da se nalazite u srcu Makaronezije a ne u Alpama.

some_alt
fascinantni krajolik planina Madeire

Trebalo nam je oko četiri sata do vrha Pico Ruivo i naravno u međuvremenu se promijenilo vrijeme pa smo na vidikovcu pored samog vrha jedva mogli vidjeti svoje vlastite noge. Unatoč tome na povratku vrijeme se opet promijenilo pa nam je majka priroda priredila nezaboravne poglede. Igra svjetlosti i sjene, mistične magle lutajućih oblaka i toplih sunčevih zraka koji su se dinamično isprepletali te nošeni vjetrom provlačili među strmim vrhovima i liticama pretvorila je gorje Madeire u jedan sasvim drugačiji, magičan svijet. Zlatne boje planinskih vrhova pred zalazak sunca obavijene aurom bijelih, vjetrom nošenih oblaka tjerale su nas na brojne stanke i prepuštanje ljepoti koju samo priroda može stvoriti.

U potrazi za suncem (i plažom)

some_alt
pogled s Cabo Girao prema Camara de Lobos

Iako relativno hladne temperature mora tijekom zime ne dopuštaju previše nade za kupanjem, odlučili smo nakon nekoliko poprilično aktivnih dana napraviti jedan opuštajući, relaks dan i polako istraživati obalu u potrazi za najljepšim gradićem i plažom. Makar za šetnju. Desetak minuta vožnje od Funchala nalazi se prekrasan mali gradić Camara de Lobos, popularno odmorište Winstona Churchilla (s kojim možete i popiti kavu jer se njegov kip nalazi na terasi kafića koji mu je bio omiljen). Pitomi gradić smješten u malom zaljevu s izrazito slikovitim zaleđem nimalo ne odgovara svojem imenu, vučja jazbina. Šetnica uz more, brojni kafići i restorani i lijepo uređene ulice gradića podsjetile su me na našu Opatiju.

some_alt
Ponta do Sol

Samo desetak minuta vožnje dalje dolazimo do još jednog prekrasnog gradića u kojem napokon uživamo u toplim sunčevim zrakama: Ponta do Sol. Kako mu samo ime govori (rt sunca), ovo je najsunčanije mjesto na cijelom otoku i stoga je nezaobilazno posebno u hladnijim mjesecima kad oblaka nad otokom ne nedostaje. Simpatičan mali gradić, tradicionalne portugalske kolonijalne arhitekture smješten je iznad plaže crnog kamenja i šljunka te u podnožju gustih plantaži palmi. Na samom izlazu iz grada nalazi se jedna od najčešće fotografiranih znamenitosti Madeire: slap koji pada na cestu. Desetak metara visok slap doslovno se urušava na cestu i zalijeva vozila koja tuda prolaze. Jako je malo filmića iz Madeire koji nemaju i ovu znamenitost.

Nekoliko kilometara zapadnije nalazi se spektakularan vidikovac Cabo Girao, smješten na najvišim liticama otoka i jednim od najviših litica na svijetu. Često im se tepa da su najviše litice Europe, iako zapravo Madeira zemljopisno pripada Africi. Unatoč tome, 580 metara visoke litice koje se vertikalno uzdižu iznad mora pružaju nevjerojatne poglede na obalu i ocean. Cabo Girao Skywalk, baš poput našeg skywalka na Biokovu ili onog daleko popularnijeg iznad Grand Canyona u SAD-u predstavlja platformu s prozirnom podlogom koja je pravi izazov za sve, posebice one koji se boje visine.

some_alt
litice sjeverno od Ponta do Pargo

Nastavili smo dalje na zapad, prolazeći uz slikovita mjesta Jardim do Mar (ime mu dovoljno govori samo za sebe, vrt na moru) i Paul do Mar sve do najzapadnije točke otoka, prekrasnog vidikovca i svjetionika također smještenog iznad strmih litica: Ponta do Pargo. Vole mu tepati da ima jedan od najljepših zalazaka sunca na svijetu, iako je zapravo zalazak prekrasan svugdje gdje sunce nestaje u prostranstvu oceana koji se spaja s nebom. Mene su dojmile litice koje se doimaju kao da su prekrivene finim zelenim tepihom sitne trave. Pružaju se na obje strane otoka i dok ih promatram razmišljam koliko su imali sreće Joao Gonçalves Zarco i Tristao Vaz Teixeira, prvi ljudi koji su se ikad iskrcali na Madeiru, što ih je oluja odnijela do otoka Porto Santo, poznatog po svojoj više kilometara dugoj pješčanoj plaži umjesto na opasne stijene Madeire. Da je glavni otok arhipelaga bio prvi kojeg su pronašli, vjerojatno bi tamo i skončali a svijet bi morao pričekati neke buduće istraživače da sazna za ovaj arhipelag.

Nedaleko najzapadnije točke nalazi se još jedan vidikovac koji je prema mišljenjima mnogih čak i ljepši nego Ponta do Pargo, pa smo otišli i do tamo. Desetak minuta duga šetnja kroz ruralni krajolik u početku se nimalo ne doima kao da bi mogla dovesti do prekrasnih pogleda, ali čim se pred vama otvori pogled na stotinjak metara visoki slap koji se obrušava prema moru Mirador de Garganta Funda oduševljava. Da li je ljepši nego pogled s platoa pored svjetionika? Iskreno ne znam. Meni osobno su se oba vidikovca svidjela. Prednost ovog vidikovca je u tome što je relativno slabo poznat i dok ćete pored svjetionika neminovno biti dio poveće grupe turista, ovdje su velike šanse da ćete biti sasvim sami.

some_alt
pogled s vrha žičare prema dolje

N Kako se bližila večer polako nas je pritisnula glad pa smo pošli prema jedinom većem naselju na zapadnoj obali, gradiću Porto Moniz smještenom na sjeverozapadnom rtu otoka. Po putu smo svratili i do jedne od najstrmijih žičara u Europi, Achadas da Cruz koja će vas spustiti do malog naselja s nekoliko vrtova i tradicionalnih kućica te zanimljivom plažom od crnog vulkanskog šljunka. Ljubitelji planinarenja mogu se spustiti i planinarskom stazom iz mjestašca Santa Maria Madalena. Staza je izuzetno strma ali zato pruža prekrasne poglede. Mi smo išli žičarom koja je iskustvo za sebe, spuštajući vas gotovo okomito u niz liticu.

some_alt
Porto Moniz

Porto Moniz je malo slikovito mjesto prvenstveno poznato po svojim prirodnim bazenima odnosno malim, stijenama odvojenim jezercima od mora koji omogućavaju sigurno i ugodno kupanje čak i kad vjetrom nošeni valovi čine prilaz obližnjim hridima sasvim nemogućim. Iako je temperatura mora bila samo 17 stupnjeva a sunce je već nestalo s obzora, nisam mogao odoljeti da ne zaplivam u tom labirintu stijenama sakrivenih bazena. Pjena iz valova koji su se slamali na oštrim crnim stijenama koje okružuju bazene poput slapa prelijevala se u bazene u kojima je nestvarno mirno more zrcalilo oblake i sve tamnije plavo nebo sutona.

Ponta de Sao Lourenco

some_alt
fascinantne formacije stijena

Našu putešesviju Madeirom završili smo na najistočnijoj točci otoka, poluotoku Sao Lourenco koji se doima kao jedan sasvim drugačiji svijet u odnosu na ostatak Madeire. Pod stalnim utjecajem jakih vjetrova, ovaj razvedeni poluotok pruža se poput valovitog jezičca prema istoku, prekriven gustim slojem zelene trave raširene po uskim brežuljcima okruženima liticama i brojnim stijenama. Na prvi pogled, krajolik više podsjeća na sjevernu Škotsku, Island ili Farske otoke nego Madeiru. Brojne skrivene plaže i slikovite hridi na kojima se slamaju valovi dodaju dramatičnost krajolika. Iako je staza do krajnjeg rta dugačka tek oko šest kilometara, teško je odoljeti pogledima pa nam je trebalo gotovo četiri sata do istaknutog vidikovca na najistočnijoj točci Madeire s kojeg se pruža veličanstven pogled na nekoliko manjih otočića koji se nastavljaju na rt i udaljene otoke Selvagem, skupinu od tri pusta otoka koji također čine dio arhipelaga Madeire.

some_alt
završni dio poluotoka Sao Lourenco i Selvagem

Sjeli smo na vidikovac i uživali u pogledu, hvatajući povremene sunčeve zrake koje su se probijale kroz jureće oblake nošene snažnim vjetrom. Skupina galebova, zainteresirana za naše sendviče spremno je pozirala gotovo nadomak ruke. Iza nas gusti crni oblaci nadvili su se nad visokim planinama Madeire. Činili su se toliko tamni da sam se pitao može li se ispod tih oblaka razaznati noć od dana. Prognoza je bila neumoljiva, nova ciklona približavala se otoku i po običaju, vjerojatno će zaglaviti privučena planinama i još barem nekoliko dana kružiti oko otoka. Ali nas to više nije zanimalo, posljednjim zrakama sunca punili smo zalihe vitamina D prije povratka na zračnu luku Cristiano Ronaldo i povratka u još uvijek hladnu europsku zimu

objavljeno: 2022-02-28



Aktualno:

Basel iz Zagreba za 16 eura povratno

Eindhoven iz Zadra za 30 eura povratno

Santorini iz Budimpešte za 50 eura povratno

Pariz iz Zadra za 30 eura povratno

Oslo iz Zagreba za 14 eura povratno



Povezano:

Porto iz Budimpešte za 30 eura povratno

Porto iz Beča za 17 eura povratno

Algarve iz Beča za 24 eura povratno

Madeira: sve što trebate znati

Top deset Portugala

Porto

Kajakom oko Prvića

Najljepše plaže otoka Krka

Gozo coastal walk

Destinacije za zimsko sunce

Valletta



Pogledajte još:

Kajakom oko Prvića


Cres biciklom


Najljepše plaže otoka Krka


Najljepše staze uz hrvatske rijeke


Ugljan i Pašman biciklom