Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:



Mjesec dana Irana - 2 dio

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
ispred dvorca od blata u Rayenu

Iran je destinacija koja je rijetko u prvom planu putnicima, ali meni je bila jedna od država koje sam svakako htio posjetiti. Mjesec dana u Iranu iskustvo je koje ne mogu sa ničim usporediti. Planinarenje na snijegom pokrivene vrhove Alborza, istraživanje tisućama godina stare kulture i civilizacije, spašavanje zalutalih domaćih izletnika u gorju, stopiranje kroz pustinju Dast e Kavir, potraga za svinjetinom u Teheranu, kupanje na Hormuzu pokraj strvine malog morskog psa, svađe na rubu incidenta sa taksistima, upoznavanje iranskog bolničkog sustava nakon nezgode na penjanju, temeljito ispitivanje policije u bolnici prije nego mi je dopuštena medicinska skrb... Samo su dio iskustva iz ove prekrasne države sa najljubaznijim ljudima na svijetu. U nastavku je prvi dio putopisa iz Irana, zemlje u koju ću se zaista veoma rado vratiti.






POVRATAK NA PRVI DIO PUTOPISA

Pola svijeta i jedan Isfahan

Isfahan je nekadašnja prijestolnica iranskih vladara i grad sa vjerojatno najljepšim glavnim trgom na svijetu. I prema svemu sudeći najvećim glavnim trgom. Tijekom šesnaestog stoljeća u Isfahanu je vladala dinastija Sahavida što je bilo zlatno doba islamske Perzije i upravo je u tom razdoblju izgrađen veliki trg i prekrasne džamije koje se nalaze na svakoj strani trga. Za tadašnje pojmove trg se činio toliko velik da su ga suvremenici prozvali "pola svijeta". Ovaj nadimak Isfahan je zadržao do danas. Ono što me u gradu na prvi pogled veoma ugodno iznenadilo je uređenost samoga grada daleko izvan glavnog središta i turističkih atrakcija. Smještaj mi je bio prazan (doslovno prazan, uređena je bila samo kuhinja, kupaonica i naravno tepisi na podu) stan u kojem sam boravio nekoliko dana plaćajući isključivo za režije, nekih dvadesetak kuna po noćenju. Kako sam bio daleko od gradskog središta pružila mi se idealna prilika razgledati obične stambene četvrti u gradu, pa sam svakodnevno oko sat vremena hodao prema centru, kroz različite četvrti. Usporedio bih ga s bilo kojim našim gradom u Dalmaciji ili recimo stambenim četvrtima u južnom Portugalu ili Španjolskoj. Čiste ulice, s brojnim drvoredima, uredne fasade zgrada, zaista ništa gradu ne nedostaje.

some_alt
Katedrala Vank

Osim što je važno kulturno središte Irana, Isfahan je također i grad sa snažnom multikulturanom i multireligijskom tradicijom u Iranu. Velika armenska četvrt Jolfa (nazvana prema armenskom gradu na sjeverozapadu Irana odakle su izvorno i došli Armenci u Isfahan) nalazi se u južnom dijelu grada te je najbolje mjesto u cijelom Iranu za popiti kavu. Osim Armenaca koji čine najznačajniju kršćansku zajednicu u Iranu također u gradu žive i Gruzijci te značajna židovska zajednica. S obzirom na odnos suvremenog Irana i države Izrael, lijepo je znati kako barem unutar države Židovi žive u miru. Navodno im je država Izrael nudila značajna sredstva za preseljenje u Izrael nakon revolucije, no oni su to odbili. Armenska četvrt osim odlične kave nudi i prekrasne crkve. Naravno, katedrala Vank je najvažnija od njih i stoga je privukla moju pozornost. Veoma lijepa tradicionalna armenska katedrala vrijedna je posjete, no ono što me posebno zainteresiralo jest opsežan, potresan i veoma dobro postavljen muzej o stradavanju Armenaca na prostoru Turske nakon prvog svjetskog rata. Ostao sam istinski dirnut sudbinom tih ljudi. Iran je jedna od zemalja koja je prepoznala progon kršćanskih Armenaca kao genocid. U muzeju se nalaze i zastave svih drugih zemalja koje su prepoznale ovaj strašan zločin na smiraju prvog svjetskog rata koji je bio lekcija koju je svijet trebao naučiti da izbjegne slične i gore katastrofe. Nažalost svijet nije naučio tu lekciju pa mu se dogodio još gori genocid tijekom Holokausta, a nažalost izgleda da lekciju nikada neće ni naučiti, čak ni oni narodi koji su genocid iskusili na svojoj koži, uključujući i moj narod, jer hrvatske zastave ovdje nema.

some_alt
moj omiljeni kafić u Jolfi

Za razliku od drugih gradova u Iranu Isfahan je jedini grad u kojem se osjeća dašak turizma i njegov utjecaj. Naravno, onaj negativni utjecaj. Jedan od najvažnijih suvenira koji dolaze iz Irana su sagovi, a upravo je Isfahan idealno mjesto u kojem je moguće kupiti sag. Naravno, pravi perzijski sag koštati će pravo malo bogatstvo, a brojni prodavači pokušat će vam podvaliti svakakve strojno izrađene sagove pod ručni rad. Bazaar u Isfahanu je mjesto gdje će vam zasigurno prići dobronamjerni prodavač koji igrom slučaja zna ponešto riječi na vašem jeziku i gle slučajnosti, ima prijatelja iz vaše države! Pozvat će vas na čaj koji će zapravo biti samo uvod u igru prezentacije svih zamislivih sagova koje prodaje i dobrano će se potruditi da vas uvjeri da nešto i proda. Od nabijanja osjećaja grižnje savjesti što vam je tako detaljno predstavio sve sagove i posvetio svoje vrijeme do uvjeravanja u najbolju ponudu na planeti pa i do prilagođavanja svakom vašem komentaru ili izgovoru. Tako mi je predstavio poseban, kompaktni sag prilagođen za ručnu prtljagu i predstavio mi tehniku sklapanja saga do nevjerojatno malih dimenzija. Na žalost prodavača, stvarno mi nije potreban novi tepih, tako da revolucionarni cabin baggage sag treba pričekati nekog drugog putnika. Iako ne volim reklamirati ničiji posao i obrt, ipak moram spomenuti jednog prodavača sagova koji je imao sasvim drugačiji pristup i koji se ponosio svojom nenametljivošću i poštenjem. Neću mu spominjati ime, ako se nađete u Isfahanu, pronaći ćete ga točno preko puta ulaza u armensku katedralu.

some_alt
Loftolla džamija i zelene površine parka

Glavna zanimljivost Isfahana je njegov glavni trg koji se smatra najvećim trgom na svijetu. Zbog veličine i grandioznosti trga, Isfahan je dobio nadimak "Pola svijeta". Nedvojbeno je posjetiteljima koji su dolazili na ovaj trg u sedamnaestom stoljeću kada je dovršen činilo kao da se prostire preko pola zemaljske kugle. Velika Šahova džamija među najljepšim je džamijama u cijelom Iranu, iako ni druge džamije i građevine koje okružuju ovaj trg ne zaostaju ljepotom. U središtu trga nalaze se brojne fontane koje daju posebno lijepu kulisu gradu pred zalazak sunca, kada se zlatne sunčeve zrake zrcale s pozlaćenih kupola džamija i prelamaju u mlazovima vode iz brojnih fontana. Oko fontana su zelene površine koje su ispunjene domaćinima. Pije se čaj, jede se, priča se, smije se, šali se... Zaista mi se čini kako je ovaj trg najvedrije mjesto u cijelom Iranu.

Iako sam u Isfahanu boravio tek nekoliko dana, ovaj grad mi se baš kao i Tehran zavukao pod kožu. Uspostavio sam svoju dnevnu rutinu zahvaljujući kojoj sam se osjećao kao da sam i sam stanovnik Isfahana. Čak sam imao i svoj vlastiti stan na korištenje kojeg sam dogovorio preko Couchsurfinga, pa sam tako gotovo doslovno i živio u tom gradu. Ujutro bi redovito krenuo u neobaveznu šetnju kroz turistički nezanimljive dijelove grada. Otišao bi do Jolfe na armensku kavu te nakon toga nastavio šetnju kroz centar obilazeći znamenitosti i džamije. Popodne bi provodio na glavnom trgu, stalno upoznajući nove znatiželjne Irance. U Isfahanu su posebno otvoreni i spremni na šalu. Posebice sa strancima.

some_alt
Šahova džamija i jezerca od fontana

Omiljena zabava starijih gospođa jest ponuditi svoje kćeri za udaju. Kako su mi i same priznale, ne zbog toga što zaista žele udati svoje djevojke za nepoznatog stranca (iako uglavnom ne bi imale ništa protiv da im se kći uda u inozemstvo) nego zbog toga što ih zabavlja šok stranaca koji nisu sigurni koliko je ponuda ozbiljna. Zabavlja ih kad nespretno izmišljaju da su već u braku, da su ovo ili ono, nastojeći izbjeći ekspresnu svadbu bez da uvrijede nesuđenu punicu. Ja sam radije prihvaćao njihovu igru i pitao za najbližeg imama inzistirajući da se vjenčanje odmah održi, što ih je posebno zabavljalo. A i mene. Prilazim tako grupi od nekoliko žena koje me odmjeravaju već iz daleka pogledom spremne na svoju smicalicu. Pozdravljaju me i ulaze u neobavezni razgovor, odakle sam, koliko sam u Iranu i slična pitanja. Prilazi mi sredovječna gospođa i na relativno dobrom engleskom kaže: "ovo su moje tri kćeri. Biraj, koja ti je najljepša? Koju ćeš oženiti?". Nasmijem se, pogledam djevojke i kažem joj: "gospođo draga, sve tri su prekrasne, kako bi bilo da ih sve odjednom oženim?". Svi smo se lijepo nasmijali pa nastavljam: "ako ste i Vi slobodni, i vas ću oženiti, pa vas sve zajedno vodim kući". Do svadbe ipak nije došlo, ali sam rado ostao s njima na razgovoru zaslađenim izvrsnim domaćim kolačima koje su donijele na njihov mali piknik. Usput rečeno, poligamija je legalna u Iranu te je čak vjerski vođe često potiču kao oblik obitelji u skladu s islamom. Ipak većina Iranaca odbija takav oblik zajednice i jako rijetko se može pronaći u praksi. Slično je i sa Siggeh, privremenim brakom koji zapravo nije ništa drugo nego legalizacija seksualnih odnosa izvan stalnog braka. Mladim Irancima je ovaj oblik braka neprihvatljiv i ponižavajući, pa će radije riskirati stroge kazne šerijatskog zakona za odnose izvan braka nego sklapati Siggeh.

some_alt
Siosepol most i prazno korito rijeke Zayanderud

Pred zalazak sunca, obično bi se sastao sa Alijem, domaćim momkom koji mi je sredio stan te bi uz razgovor pošli prema mostovima. Isfahan ima prekrasne mostove koji su sami po sebi remek djelo arhitekture te koji se tijekom večeri pretvaraju u središte društvenog života mladih Iranaca. Nažalost, zbog sustava navodnjavanja rijeka Zayanderud je presušila, te se tek dva puta godišnje propušta voda u korito pa preko dana ti mostovi, sasušeni i u prašini izgledaju prilično tužno. Tokom noći, kada su osvijetljeni te kada se ne vidi suho korito već u mašti i dalje teče snažna rijeka s vrhova Zagrosa prema močvari i jezeru Gavkhouni, mostovi su veličanstveni.


Po još jednoj stvari mi je Isfahan ostao u sjećanju: selfijima. Iranci, kao i mnogi drugi u trenutnom stoljeću vole raditi selfije na svakom koraku, ali u Isfahanu sam bio dojma da je ta ljubav prema slikanju samog sebe dosegla neku sasvim novu razinu. Bez pretjerivanja, barem stotinjak ljudi me zamolilo da s njima napravim selfi. Djeca, mladi, stari, ljudi u odijelima, dečki u casual majicama, djevojke u čadoru, majke s djecom, sjedokosa gospođa koju vjerojatno doma čeka unučad... Baš svi su htjeli s mnom napraviti selfi. Iako su i u drugim gradovima znali pitati za sliku s strancem kojeg su upoznali, u Isfahanu sam se slikao doslovno na svakom koraku.

Shiraz bez vina

some_alt
Nasir Al-Mulk džamija

Iako mi se stvarno sviđao grad, bilo je vrijeme da krenem dalje, pa sam uzeo noćni bus prema Shirazu. Grad poznat po istoimenoj sorti vina koja se odavno ovdje više ne proizvodi zbog islamske zabrane alkohola također je poznat i po perzijskim pjesnicima Hafezu i Saadiju te džamiji Nasir al-Mulk s prekrasnim freskama na prozorima koje bacaju spektakularni odraz na tlo tijekom sunčanog jutra. Shiraz je također i polazište za istraživanje Pasargarda i Perzepolisa, ali kako sam saznao na dan svog dolaska, ja tamo neću moći. Upravo je u to vrijeme bio rođendan Kira velikog, slavnog perzijskog cara kojeg Iranci i dalje slave kao svog narodnog heroja na užas vjerskih vođa. Stoga su zatvoreni svi prilazi Perzepolisu i Parsargardu. Zašto? Godinu dana ranije u to isto vrijeme održavala se komemoracija sjećanja na Kira velikog koja je privukla daleko više ljudi nego bi to vjerski vođe htjeli i pretvorila se u iranske nacionalne demonstracije i poziv na oslobođenje Irana od vjerskog fundamentalizma. Naravno da si to nisu mogli vjerski vođe opet dopustiti pa su jednostavno fizički spriječili prilaz antičkim spomenicima. Zbog toga sam i ja promijenio plan puta pa sam skratio boravak u Shirazu i odlučio nastaviti nakon toga prema Kermanu umjesto logične rute prema Jazdu.

some_alt
Karim Khan citadela

Shiraz je također lijep grad s posebno lijepo uređenim parkovima. Osim parkova oko grobnica spomenutih pjesnika, ima i prekrasan botanički vrt te što se meni posebno svidjelo odlično očuvanu citadelu Karim Khan. Džamija Shah Cheragh na prvi pogled mi se činila tek još jedna od stotinu džamija u Iranu, ali zahvaljujući Aliju iz Shiraza (Ali je jedno od najpopularnijih imena u Iranu, pa će gotovo svaki drugi muškarac kojeg upoznate biti Ali) odlučio sam ponovno otići navečer razgledati džamiju i ugodno se iznenadio. Prekrasno osvijetljena i uređena džamija zaista mi se svidjela i drago mi je da sam joj dao drugu šansu. Posebno su zanimljive kupole koje se doimaju poput golemih urni postavljenih na krovove džamija, s izrazito širim donjim dijelom u odnosu na središte i vrh kupole.

Pred kraj putovanja ću se vratiti u Shiraz kada se ponovno otvori cesta prema Perzepolisu i Pasargardu.

Nezgode u Kermanu

some_alt
dvorac od blata u Rayenu

Još jedna noćna vožnja dovela me do Kermana, grada na istoku Irana na rubu pustinje Dast e Lut. Grad prvenstveno poznat po proizvodnji tepiha i pistacija, nažalost također je došao i na zao glas kao središte krijumčarenja opijuma zbog relativne blizine Afganistana i Pakistana. U samom Kermanu zapravo me ništa nije previše zanimalo, ali je grad izvanredno polazište za istraživanje pustinje Lut te za posjetu Rayenu, gradu s prekrasnim dvorcem napravljenim od blata. Nisam ni slutio da će Kerman biti grad u kojem ću provesti najviše vremena u Iranu iako osim autobusnog kolodvora i stana svojeg novog prijatelja Babaka neću tamo ništa drugo ni vidjeti. Čim sam došao u Kerman, ostavio sam prtljagu i krenuo prema Rayenu, stotinjak kilometara istočno.


some_alt
sam u Rayenu

Ostaci dvorca i antičkog grada u Rayenu nevjerojatno su dobro očuvani, u tolikoj mjeri da se doimaju kao da i dalje tamo netko živi. Ovakav prekrasan lokalitet činio mi se nevjerojatnim. Uslijed činjenice kako se nalazi na samom istoku Irana veoma malo turista ovamo dolazi. Kad sam došao do dvorca, čuvar je spavao i nemalo se iznenadio vidjevši jednog jedinog stranca kako sam ulazi u dvorac. Sljedeća dva sata cijeli lokalitet je bio samo moj. Kada bi se ovakav dvorac nalazio u zapadnoj Europi, čekalo bi se satima u redu za ulaznice. Dvorac je bio naseljen barem tisuću godina, a vjerojatno i daleko više, s obzirom na vidljive tragove predislamskog razdoblja. Smješten ispod goleme planine Haraz (4500 metara visine) ovaj dvorac se čini nestvarnim. Uživao sam istražujući njegove prostorije, zidine i prolaze. Nakon što je 2006. godine razoran potres uništio citadelu u još istočnijem gradu Bam u Iranu, Rayen je postao najbolje očuvani lokalitet izrađen iz blata.

Vrativši se navečer u Kerman, krenuo sam u potragu za smještajem. Sve smještaje koje nudi Lonely Planet i drugi vodiči odbacio sam kao mogućnost, razočaran time što su značajno povećali cijene očito svjesni besplatne reklame iz recenzije u vodičima. Isto tako, smetala me viša cijena za strance u odnosu na domaćine. Već sam odustao od Kermana i krenuo prema autobusnom kolodvoru da rezerviram noćni autobus prema jugu kad dolazi poruka od Tahere. Njezin prijatelj iz Kermana će mi pronaći smještaj i tako sat vremena kasnije upoznajem Babaka, studenta umjetne računalne inteligencije iz Rashta s zavidnom razinom vlastite inteligencije i sposobnosti te nevjerojatno dobrim engleskim naglaskom. Kod Babaka ću provesti sljedećih nekoliko dana i još jednom se uvjeriti kako dobar prijatelj možeš postati s osobom s kojom dijeliš sasvim oprečne političke, vjerske, kulturne i razne druge stavove, ako dopustiš da jedini sud o osobi bude njegov karakter i dobrota srca, a ne pitanje za koga glasa, kome se klanja ili za koga navija.

some_alt
vožnja kroz pustinju Lut

Sljedećeg dana planirao sam otići u pustinju Dast e Lut. Ova prostrana pustinja pokriva ogromno područje istočnog Irana prema granici s Pakistanom i Afganistanom i stoga je jedno od rijetkih pomalo nesigurnih područja u Iranu, što zbog balučistanskih separatista, što zbog velikog broja krijumčara opijuma. Zapravo, prava opasnost ne postoji ni od jednih ni od drugih, već od povremenih minskih polja koje je postavila iranska vojska kako bi si olakšala borbu sa spomenutima. Iako sam znao da u području koje me zanima nema minskih polja, ipak sam htio imati nekog domaćeg uz sebe. Vodiči i agencije me ne zanimaju, pa sam trebao pronaći nekog baš domaćeg. Srećom, Tahere ovdje ima mnogo prijatelja, s obzirom da je studirala diplomski studij u Kermanu.

Tako sam se našao u ostarjelom Toyota karavanu Mohammada, mladića iz jednog sela na rubu pustinje koji svakih nekoliko dana dolazi u Kerman po namirnice. Zajedno s njegovom ženom i dvoje djece, dijelio sam prednje sjedalo dok je on bio za upravljačem. Kako je to izgledalo? Mohhamad je sjedio za upravljačem, mlađa kćer od tek oko dvije godine njemu u krilu. Sin od oko pet godina sjedio je iza mjenjača, s nogama na mami s kojom sam dijelio suvozačko sjedalo. Uzmite pri tome u obzir i činjenicu kako su Muhammad i njegova obitelj duboko religiozni, a prema islamskim običajima drugi muškarac osim njezinog muža ne bi smio doticati ženu. Srećom, Muhammadova žena je veoma sitna djevojka, rekao bih tek na pragu punoljetnosti, pa smo čak i uspjeli putovati s minimalnim dodirima. Iako zvuči pomalo strašno, sat i pol vožnje s njima bilo je poprilično veselo. Uz znakovni jezik uspio sam s njima i ugodno komunicirati, posebno s klincima.

some_alt
kaluts u pustinji Lut

Inače u Iranu postoji jedan zanimljiv fenomen vezan za brakove. Vjerski vođe na sve načine nastoje poticati što je moguće ranije sklapanje brakova, nažalost čak i u dječjoj dobi. Dok u ruralnim sredinama to često prolazi, u urbanim sredinama, posebice Teheranu, prisutan je sasvim drugačiji trend. Mnoge djevojke, posebno obrazovanije odgađaju ulazak u brak, po uzoru na djevojke na zapadu. Ulazak u brak prije tridesete im se čini sasvim neprihvatljivim, a često to "čekanje" produže i kasnije. Tako se može bez problema pronaći slobodne djevojke u kasnim tridesetima u Teheranu, s visokim stupnjem obrazovanja i dosta dobrim poslom. S druge strane, u manjim tradicionalnim sredinama bez problema ćete pronaći tinejdžerice s već nekoliko djece i više godina bračnog staža.

Još jedna zanimljivost vezana za iranske brakove jest Mehrieh. U Iranu muškarac ima pravo razvesti se od žene kada god to poželi (osim ako se drugačije ne definira bračni ugovor, što je danas česta praksa, pa se tako uz nekoliko dodatnih natuknica iranski brak u pravilu pretvara u identičnu zajednicu kakva je civilni brak kod nas). Pri tome sva imovina pripada mužu i doslovno može ženu izbaciti na ulicu. Kako bi se ipak djevojke zaštitile od toga da završe na ulici, ugovara se Mehrieh odnosno svojevrsni muški miraz odnosno dug koji muž mora isplatiti djevojci u slučaju razvoda (zapravo mora joj ga isplatiti kada god ona to poželi, samo u praksi se rijetko traži taj iznos osim u slučaju razvoda). Ono što je posebno zanimljivo jest iznos Mehrieh. Često je to broj zlatnika koji odgovara godini rođenja djevojke (prema islamskom kalendaru trenutno je 1398. godina). Vrijednost jednog iranskog zlatnika je oko 125 eura (ispravite me ako imate točnije podatke), izračunajte sami koliko bi jednog Iranca koštao razvod uz isplatu Mehrieh. Naravno, moderni parovi često ugovaraju daleko razumniji iznos koji će jamčiti ekonomsku stabilnost djevojci a muškarcu biti iznos koji barem uz kreditiranje može isplatiti. Uz to, većina razvoda ipak se sklapa sporazumno i u praksi nema velike razlike u bračnom životu kod Iranaca i nas.

some_alt
pogled sa vrha kaluta

Vratimo se na pustinju Lut. Nažalost u samu pustinju došao sam malo prekasno, dok je sunce već zalazilo, pa sam stoga odmah krenuo s Mohammadom do najljepšeg dijela te pustinje a uz jordansku Wadi Rum najljepšu pustinju uopće u kojoj sam bio: Kalut. Kaluti su prekrasne uzvisine nastale djelovanjem vjetra, sunca i erozije tla stvorene od prašine i pijeska. Na farsi jeziku, Kaluts znači planina pijeska iako bi bolji opis bio goleme skulpture od pijeska. Zaista, ovo čudo prirode izgleda kao da je najvrsniji kipar stvarao oblike i razbacao ih po pustinjskoj dolini. Odlučio sam se na jedan Kalut i popesti te uživati u prekrasnom pejzažu pustinje Lut u kojem su se poput golemih skulptura uzdizali Kaluti. Na zalazak sunca sam zakasnio, ali bilo je i dalje dovoljno svjetla za potpun užitak. Nažalost, pri silasku sam napravio grešku. Podcijenio sam strminu i poroznost "planine pijeska" i umjesto uživanjima u dojmovima prekrasno provedenog dana večer sam dočekao na odjelu ortopedije bolnice u Kermanu.

some_alt
čekaonica u iranskoj ambulanti

Među posljednjim stvarima koje želite otkrivati na svojim putovanjima jest liječnička skrb i zdravstveni sustav zemlje u koju putujete. Nažalost, to se ponekad ipak dogodi. Zdravstvena služba u Iranu je na visokoj razini i može se usporediti s zapadnjačkim zdravstvenim sustavima. Čak i u manjim središtima ambulante su dosta dobro opskrbljene (igrom slučaja posjetio sam liječnika i na otoku Hormuzu iako tamo srećom meni nije bio potreban). Mali problem je predstavljala komunikacija jer doktorica koja mi je postavljala dijagnozu nije znala dovoljno engleski. Tako sam znao da ništa nije slomljeno, ali su oštećeni ligamenti i gležanj. Do koje razine, saznao sam tek kada sam se vratio u Hrvatsku (i šokirao liječnika s rendgenskim snimkama na perzijskom pismu). Ono što nikako nije na razini zapadnih zemalja jest razumijevanje policije. Kada sam stigao u bolnicu, odmah su se pojavila dvojica policijskih službenika i prije nego su mi dopustili liječničku pomoć krenula su ispitivanja.

Nakon gotovo sat i pol razgovora s policijom, pri čemu im je bilo najvažnije utvrditi u kojim sam okolnostima nastradao (zapravo ih je zanimalo da li sam bio uključen u neku ilegalnu aktivnost ili sam stradao od nekog Iranca, nevažno da li u prometu ili kao dio napada.). Kad je postalo jasno da u mojoj nezgodi nitko drugi nije sudjelovao, napokon sam mogao do liječnika. Jedan važan detalj: ako ostajete kod nekoga privatno (bilo da ste čovjeka upoznali na ulici, prijatelj-prijatelja ili putem Couchsurfinga koji radi odlično u Iranu), nemojte ni za živu glavu to priznati policiji. Nepotrebno ćete čovjeku stvarati probleme. Na povratku iz bolnice događa mi se jedna od najglupljih nezgoda ikad: izgubio sam tenisicu. Kako je noga bila u gipsu, tenisicu sam odložio na pod u taksiju i dok sam izlazio, zadnje čega sam se sjetio je uzeti ju sa sobom. U Iranu možete kupiti sve što se može kupiti i kod nas, pa stoga gubitak tenisice ne bi bio problem da prosječni Iranci nisu ipak niži rastom od prosječnih Balkanaca, pa je dosta teško pronaći cipele broj 47. Srećom, ostatak putovanja uspješno sam prehodao u planinarskim cipelama.

some_alt
spreman za nastavak puta

Sljedećih nekoliko dana bio sam u doslovnom smislu riječi kaučsurfer, jer osim na WC i par puta do kuhinje s nogom u gipsu dalje nisam ni mogao. Jedine aktivnosti u Kermanu su bile druženja s Babakom i njegovim kolegama te upoznavanja svakodnevice iranskih studenata koja unatoč svim zabranama teokracije ne izgleda značajno drugačije od svakodnevice zapadnih studenata. Dugo sam bio u dvojbi završiti putovanje i vratiti se doma ili nastaviti, na jednoj nozi. Skratio sam plan putovanja i nastavio. Za neku drugu posjetu Iranu ostavio sam otok Qeshm, otok Kish, jednu od najljepših pruga na svijetu Andimeshk - Dorud, prekrasni zigurat Čoga Zanbil i tornjeve tišine pored Jazda. Noćnim autobusom krenuo sam prema obali i otoku Hormuzu, pravom prirodnom fenomenu u Perzijskom zaljevu.

Stražar perzijskog zaljeva - Hormuz

some_alt
prekrasna obala Hormuza

Otok Hormuz nalazi se desetak kilometara od obalnog grada Bandar Abbas koji je najpoznatija iranska luka. Iako je bila sredina studenog, već u rano jutro temperatura se popela preko trideset stupnjeva i postalo je jasno zašto ovdje sezona počinje tek u prosincu. Izvorni plan je bio prehodati cijeli otok te ostati na divlje na plaži tijekom noći. Iako sam samovoljno uklonio gips i mogao hodati, 44 kilometra obalne linije bilo je previše za mene i opet uz pomoć Tahere dogovorio sam organiziranu vožnju po otoku s Hasanom, veselim gospodinom koji je jedan od brojnih Bandara (naziv za uglavnom arapsko, sunitsko stanovništvo obalnog područja Irana) koji nastoje pronaći novu perspektivu u turizmu. Vozi me otokom svojim tuk-tukom i na veoma lošem engleskom govori o sebi, svojem životu, otoku i pokazuje mi zanimljivosti otoka.

some_alt
dugina dolina, Hormuz

Osim prekrasnih plaža, Hormuz je prvenstveno poznat po najvećoj slanoj pećini, rijeci soli koja se slijeva u nedostatku vode poput ledenjaka prema moru i duginoj dolini, zanimljivom fenomenu raznobojnih stijena nastalih tijekom potresa u zemljinoj prošlosti kada su izašle na površinu stijene iz unutrašnjosti bogate rudom i soli. Meni se Hormuz najviše svidio po svojim plažama. Pronašao sam svoju omiljenu te sam se sljedećeg dana vratio i uživao u nevjerojatno toplom moru. Iako su prekrasne plaže već na korak od samog sela, ipak je preporučljivo otići na drugu stranu otoka gdje nema gotovo nikoga. "Možeš se i ovdje kupati, no problem, samo nemoj skidati majicu da te ne bi neka žena vidjela". Ne znam brine li se Hasan da će previše čedne gospođe dobiti srčani udar ako vide muško torzo ili se boji da neće moći odoljeti da ne krenu putevima bluda vidjevši mladog Europljanina isključivo u kratkim hlačicama, ali poslušao sam njegov savjet i otišao tamo gdje sam imao plažu samo za sebe. Barem prvi dio dana, kasnije mi se pridružila poveća grupa Iranaca koji su naravno pripremali i roštilj uz plažu te nisu prihvaćali ne kao odgovor na poziv da im se pridružim.

Perzepolis - srce stare Perzije

some_alt
prikazi perzijskih vojnika u Perzepolisu

Ponovno dolazim u Shiraz noćnim autobusom iz Bandar Abbasa kako bi napokon obišao Perzepolis. Na svakom koraku taksisti nude vožnju do nekada najbogatijeg grada svijeta po cijenama dostojnim europskih taksista. Odbijam njihove ponude te odlazim lokalnim autobusom do gradića Marvdasht koji se nalazi pred samim ulaskom u nekadašnju prijestolnicu perzijskih vladara. Kako je i dalje potrebno proći desetak kilometara do Perzepolisa, stopiram i uskoro mi staju dvije mlade djevojke. Parisa i Firuzeh su sestre koje redovito provode zajedno prijepodne i rado odlaze do obližnjih lokaliteta. Ne pričaju engleski, ali Google prevoditelj i smartphone čine čuda. Firuzeh je u braku te ima djevojčicu od osam godina, iako ona sama ima manje od trideset. Parisa radosno nabacuje zavodničke poglede i bez imalo srama ispituje moje bračno stanje. Ima dvadeset i četiri godine, studira računovodstvo i nije u braku. U skladu s veoma religioznim svjetonazorom njezine obitelji, nikad nije imala dečka. Većinu slobodnog vremena provodi sa sestrom, radeći kratke izlete oko svojeg grada ili boraveći u teretani. Zahvaljujući sestrama, dobivam daleko povoljniju ulaznicu za Perzepolis, praveći se da sam Iranac. Kontrolor karata bio je sumnjičav vidjevši neobično svjetloputog i visokog "Iranca", ali plan djevojaka je uspio. Pravile su se da pričamo i s vremena na vrijeme mi postavile pokoje pitanje na farsi jeziku na koje sam trebao samo odgovoriti "are", odnosno da. Ulaznica za Irance je desetorostruko jeftinija nego za strance. Dok je ulaznica za strance oko 40 kuna, za Irance je oko 4 kune.

some_alt
Kserksova vrata

Tako sam se napokon našao u antičkoj prijestolnici Perzije, vjerojatno najjačem antičkom carstvu sve dok ga nije Aleksandar Veliki pokorio i spalio. Vidjeti toliko izvanredno očuvanih ostataka Perzepolisa nekoliko tisuća godina kasnije zaista je iskustvo koje nisam mogao propustiti. Sve godine studija povijesti ne vrijede jedne minute koračanja kroz kolonade Perzepolisa, okružene prikazima perzijskih mudraca, vojnika i vladara pod budnim okom Ahura Mazde. Iako današnja povijest pamti Perzijance tek kao okrutne osvajače koji su spalili Atenu i natjerali tristo Spartanaca na mučeništvo u Termopilskom klancu, nekadašnje Perzijsko carstvo bilo je među najnaprednijim i najtolerantnijim civilizacijama svojeg vremena. Čini se gotovo nevjerojatnim da je ovo mjesto toliko dobro očuvano iako je zapravo uništeno u požaru pred više od dvije tisuće godina. Srećom, izrazito suha pustinjska klima odlično je konzervirala Perzepolis. Reljefi, skulpture i svodovi doimaju se kao novima. Od Kserksovih vrata te velikog stepeništa kroz koji se ulazi u lokalitet do grobnica Artaksekrsa, teško mi je odlučiti se koji dio ovog lokaliteta posebno istaknuti. Vjerojatno najljepši dio posjete je pogled s platoa ispod grobnica odakle se cijeli Perzepolis doima kao na dlanu.

some_alt
grobnice u Nakš e Rostam

Iako sam sljedeći dan planirao u Pasargard, na nagovor spomenutih sestara promijenio sam plan i otišao do Nakš e Rostam, mjesta gdje su pokopani perzijski vladari Darije I, Kserkso I, Artakserkso I i Darije II. Grobnice su naprosto prekrasne i savršeno očuvane. Kad sam se pojavio ispred njih, nisam mogao vjerovati da je zaista prošlo toliko godina od kada su ovi vladari završili ovozemaljski život. Urezane su u golemu stijenu s nepristupačnim ulazom na desetak metara visine i prikazom perzijskih vojnika iznad ulaza. Iako bih volio da sam imao vremena otići i do Pasargarda, grobnice prvog vladara Perzije Kira Velikog, drago mi je što sam ipak odabrao ovaj lokalitet te posjetio posljednja počivališta upravo onih vladara za koje smo učili u školama kako su pokušali pokoriti Grčku.

Vječna vatra u Jazdu

some_alt
šarena odjeća zoroastrijske djece

Nakon što sam obišao Perzepolis preostalo mi još samo jedno mjesto koje sam obavezno htio posjetiti u Iranu: tornjevi tišine pored Jazda. Nažalost, moja noga nije dopuštala odlazak na tornjeve, a doći pod njih a ne popesti se nije imalo smisla. Ipak odlazak u Jazd je itekako imao smisla. Jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova središte je zoroastrizma, najstarije monoteističke religije koja je inspiracija svim drugim monoteističkim religijama (koliko god to one neće priznati). Sjećate se priče o tri mudraca koji su došli posjetiti Isusa netom po rođenju? Prema svemu sudeći to su zapravo bili zoroastrijski magi (svećenici u zoroastrizmu). Kada su perzijanci negdje početkom petog stoljeća osvojili današnji Izrael, sravnili su s zemljom sve crkve i samostane, jedino je preživjela crkva u Betlehemu jer je imala veliki prikaz tri mudraca. Prepoznavši u njima svoje mage, Perzijanci su odlučili poštedjeti tu crkvu.

some_alt
Zoroastrijski hram u Jazdu

Iako je Islam gotovo u potpunosti potisnuo Zoroastrizam, i dalje jedan mali dio iranske populacije slijedi nauk Zaratustre. Bilo bi ih i više kada ne bi konverzija s islama na druge religije u Iranu bila kažnjiva smrću. Glavni hram se nalazi upravo u Jazdu, gdje je i najveća populacija Zoroastrijaca. Posebna zanimljivost hrama je vječna vatra koja navodno u tom hramu gori već više od tisuću godina, a možda i duže. Održavanje plamena veoma je važno u Zoroastrizmu pa se stoga stoljećima trude održati tu vatru. Glavni hram je mala ali prekrasna bijela građevina s jednostavnim ali predivnim parkom. Kako je prema njihovom vjerovanju važno očuvati čistoću četiri glavna elementa: zemlje, zraka, vode i vatre, možemo reći da je Zoroastrizam i preteča ekologije. Na tornjevima tišine koje nisam posjetio, ostavljali su svoje mrtve kako ne bi zagadili prirodu ljudskim truplom. Prema njihovom vjerovanju ostavljati svoje tijelo pticama lešinarima je posljednji dar koji čovjek ostavlja prirodi. Danas su takvi pogrebi zabranjeni iz higijenskih razloga, pa se pokapaju na tradicionalan način, s tim da su im grobovi zazidani betonom, kako raspadnuto tijelo ne bi onečistilo zemlju.

some_alt
ventilacijski tornjevi Jazda

Jazd je grad za čije će stanovnike većina Iranaca iz drugih krajeva zemlje reći kako su veoma religiozni i tradicionalni ljudi. Došao sam rano ujutro a na kolodvoru me dočekala Mitra, još jedna prijateljica od Tahere. Vesela djevojka u crnom čadoru pozvala me na jutarnju molitvu u džamiju, s obzirom da je bio nekakav praznik. Zanimljivo je promatrati molitvu punu emotivnog naboja, jer se prisjećalo na mučeništvo jednog od dvanaestorice Imama. Bilo je tu suza, bacanja na koljena, jecanja i udaranja po prsima. Da mi nitko nije rekao o čemu se radi, pomislio bih kako se radi o pogrebu neke veoma voljene osobe, a ne o svetom čovjeku koji je poginuo u pretprošlom mileniju. Svima je bilo jasno kako ja nisam musliman i nikome to nije smetalo. Sjedio sam s poštovanjem prema molitvi i promatrao, uz velike količine čaja i kruha s nekim ukusnim biljkama, nešto između peršina i salate. Neka mi nitko od vjernika ne zamjeri, ali džamije sam često koristio kao mjesto gdje se može besplatno i veoma ukusno jesti. Običaj je uz svaku molitvu ili domjenak pripremiti hrane. Kako nikome nije smetalo što sam se također tamo pojavio, naravno uz maksimalno poštovanje prema vjernicima i njihovim obredima, više puta sam iskoristio priliku za ukusnu večeru.

Smješten u veoma surovoj klimi, Jazd je odavno naučio boriti se s veoma teškim uvjetima života, posebice u toplim mjesecima kada živa u termometru vrtoglavo raste. Tako je u Jazdu stvoren najstariji klimatizacijski sustav. Visoki tornjevi za prozračivanje na krovovima omogućavaju stalnu cirkulaciju zraka čime se prirodnim putem rashlađuje zrak. Meni ovi tornjevi izgledaju poput krovnog radijatora, no zapravo zaista postižu ugodnu temperaturu čak i tijekom najvećih vrućina.

Kao prase u Teheranu

some_alt
teheranski hedonizam

S dobrim utiscima iz Jazda završio sam svoje putovanje po Iranu. Iako sam htio otići na jednodnevni izlet u Kashan i Qom, odlučio sam provesti zadnjih par dana dok mi ne istekne viza u Teheranu, uživajući u parkovima i druženju s novim prijateljima. Zadao sam si i mali zadatak testiranja iranske tolerancije: prema njihovom ustavu sljedbenici drugih religija nisu obvezni poštivati Šerijatsko pravo, pa tako smiju konzumirati alkohol i svinjetinu, uz uvjet da to ne smiju činiti u javnosti pred Irancima. S obzirom da su me više puta Iranci častili arakom (domaće snažno alkoholno piće veoma slično našoj rakiji) htio sam pronaći i prasetinu u Teheranu. Tako sam potražio armenske mesnice po gradu i tražio svinjsko meso. Nitko ju nije imao. Kasnije sam saznao kako je itekako imaju, ali prodaju je samo onima koje poznaju i znaju pouzdano da nisu muslimani. Jedne večeri, dok sam bio na jednom privatnom domjenku pojavila se za vrhunac večeri Chorizo kobasica. Iranci su je posebno svečano rezali i jeli sa posebnim užitkom. Prokrijumčarena je iz Španjolske u prtljazi i baš kao i sve drugo što je u Iranu zabranjeno, mladim Irancima je posebno ukusna.

Posljednjeg dana, uzeo sam noćni autobus do Astare, graničnog grada s Azerbajdžanom. U ranu zoru ulazim u Astaru i imam dojam da sam došao u neki drugi svijet: prohladno jutro s laganom kišom i obiljem zelenila oko mene. Sačekao sam otvaranje graničnog prijelaza i krenuo s kolonom domaćih (iako nisam siguran s koje strane granice su domaći) kroz graničnu proceduru. Na ničijoj zemlji prešao sam preko rijeke Astaračaj, na sredini mosta zastao na trenutak, tužno uzdahnuo i bacio posljednji pogled prema Iranu. Tek nekoliko koraka dalje pravi kulturološki šok: odjednom je sve napisano na razumljivom latiničnom pismu, djevojke i žene koje su prešle granicu skidaju maramu s glave a visoki, namrgođeni granični policajac s tipičnom sovjetskom prevelikom kapom uzima moju putovnicu, pogleda me, nasmije se i kaže: Kroatija? Krasiva! Dobrodošao u Azerbajdžan.

Kako doći

Do Irana je najlakše doći niskotarifnim letovima prijevoznika Pegasus koji često nudi akcije već za oko 150 eura za povratno putovanje. Letovi do Irana mogući su iz Beča, Budimpešte, Milana ili Sarajeva. U pravilu su najpovoljniji letovi iz Beča ili Milana. Najčešće let uključuje presjedanje u Istanbulu.

Pretražite najpovoljnije letove iz Milana do Teherana

Od 2018. godine opet je moguće do Irana putovati i vlakom. Iz Istanbula izravna željeznička linija vodi do grada Tatvan na jezeru Van. Jezero se prelazi trajektom nakon čega se može dva puta tjedno noćnim vlakom do Tabriza. Iako je ovakvo putovanje velika avantura, krajolici i doživljaji su vrijedni truda.

Viza

Viza za Iran dostupna je na zračnoj luci po dolasku. Potrebno je imati jednu rezervaciju (ili kontakt osobe kod koje se provodi prva noć) te ispuniti imigracijski formular. Preporučuje se na formularu kao razlog posjete napisati jednostavno "turizam". Osim vize potrebna je i polica zdravstvenog osiguranja. Može se kupiti na zračnoj luci za 15 eura neposredno pred predaju zahtjeva za vizu. Cijena vize za državljane Hrvatske je 50 eur.

Ukoliko putujete kopnenim putem, vizu morate zatražiti unaprijed u veleposlanstvu u Zagrebu. Procedura je jednostavna i osoblje u veleposlanstvu je veoma pristupačno. Cijena vize u konzulatu je nešto niža nego u zračnoj luci.

*VAŽNO: Ulazak u Iran biti će Vam zabranjen ukoliko u putovnici postoji bilo kakav dokaz boravka u Izraelu u posljednjih 12 mjeseci.

Booking.com

objavljeno: 2019-09-14



Aktualno:

Dubai iz Budimpešte za 98 eura povratno

London iz Trsta za 26 eura povratno

Libanon iz Beča za 94 eura povratno

Amsterdam iz Splita za 56 eura povratno

Luksemburg iz Budimpešte za 20 eura povratno



Povezano:

Iran iz Milana za samo 114 eura povratno

Do Irana iz Milana za 108 eura

Do Irana već za 135 eura povratno

Mjesec dana Irana (1. dio)

Najljepši dvorci Hrvatske

Jordan

Graz

Kako jeftino istražiti Veneciju

Kajakom na more



Pogledajte još:

Najbolja adventska putovanja


Najljepši dvorci Hrvatske


Jordan


Graz


Kako jeftino istražiti Veneciju