Portal za samostalna putovanja i backpacking

Pratite nas:






Fotografije:



Video:



Mali trikovi:


Ekspedicija GSB: 500 kilometara kroz poljske Beskide

tekst i slike: Peter Polić


some_alt
na vrhu Halicz u Biezsczadama

Glavna staza Beskida (Główny Szlak Beskidzki) u dužini od 502 kilometra jedna je od najpopularnijih planinarskih staza na duge udaljenosti u Europi koju godišnje prijeđe oko stotinjak osoba u cijeloj dužini, dok više tisuće planinara i rekreativaca prolazi stazu po etapama. Tijekom svibnja ove godine odlučio sam i sam prijeći tu stazu i napraviti samostalnu ekspediciju kroz cijele poljske Beskide, prekrasne planine koje se protežu većim dijelom južne Poljske te koje su često u drugom planu iza viših Tatri. Stazu sam prošao za devetnaest dana unatoč dosta teškim vremenskim uvjetima i tako postao prvi Hrvat koji je prehodao ovu stazu.


Napokon lijep sunčan dan. Nakon osamnaest dana u planinama tek jučer sam zaista osjetio kako me dijeli manje od mjesec dana do ljeta. Sjedam na doručak pored Lukasza, mladog Poljaka kojeg sam upoznao večer ranije te koji poput spužve upija sve informacije koje može dobiti od mene. Danas me čeka posljednja dionica glavne staze Beskida, najduže planinarske staze u Poljskoj te jedne od najpopularnijih "dugometražnih" staza u Europi. Proteže se cijelom dužinom poljskih Beskida, ukupno 502 kilometra. Lukasz je krenuo u drugom smjeru te je njemu danas tek drugi dan. Muče ga bolovi u mišićima te žuljevi, strahuje da neće uspjeti dovršiti stazu. Tješim ga kako je svaki početak težak te će za par dana kada se noge rashodaju zaboraviti na sve to.

some_alt
Zanimljivo vojno groblje na vrhu Rotunda, Beskid Niski

Iako bi svibanj trebao biti prekrasan mjesec u poljskim Beskidima, planinama sa gustim šumama i prekrasnim pogledima ja nisam imao sreće. Već na početku u Ustronu, malom gradiću u Sileziji dočekala me jaka kiša i hladan vjetar. Prema prognozi, prva dva dana trebalo je padati a onda se razvedriti i započeti pravo proljeće. Međutim, vrijeme u planinama je uvijek lutrija i prema svemu sudeći ja sam odabrao nesretne brojke, razvedrilo se tek posljednjih nekoliko dana u Bieszczadama. Obilne kiše podigle su razine rijeka i potoka a kako staza ne vodi uvijek preko mostova ponekad je to bio zaista pravi izazov. Posebno u Beskidu Niskom, ne baš popularnom dijelu planina koji bi većina planinara na ovoj stazi najradije pretrčala. Nema visokih vrhova kojim se mogu kasnije ponositi, slaba je naseljenost pa je otežana logistika a mogućnosti za smještaj ograničene.

some_alt
Diablak na Babia Gora, najviši vrh Beskida

Unatoč tome ili možda baš radi toga, meni je Beskid niski ostao u lijepom sjećanju. Brojni pašnjaci, livade i mala, gotovo napuštena sela svidjeli su mi se čak i po kiši. Kažu da ovaj dio staze ubija mentalnu volju planinara: na dionici dugoj gotovo 150 kilometara vrlo vjerojatno nećete sresti baš nikoga. Ipak ne mogu se složiti sa time. Svako selo u koje je na putu odiše posebnom toplinom, onakvom kakvo imaju samo mjesta koja su još netaknuta od turizma i gdje svakodnevica nije samo stresna jurnjava pokrenuta ambicijama. Malobrojni ljudi ovdje i dalje imaju vremena pogledati prolaznika, zapitati se treba li mu što, a ne samo proletjeti slijedeći svoje dnevne dužnosti.

Pročitaj i naš putopis KROZ GRADOVE POLJSKE

Kada hodate stazama na velike udaljenosti shvatite da najljepši dio putovanja nije dolazak na odredište, već put sam po sebi. Cijelim putem sam razmišljao kako ću reagirati kad napokon dođem do crvene točke koja označava kraj. Hoću li se veseliti, plakati ili samo umorno sjesti ispod i nazdraviti svojem vlastitom uspjehu. Kada sam napokon došao, zapravo sam osjećao prazninu. Ne tjeskobnu prazninu, već prazninu ispunjenu zadovoljstvom. Kao da cijeli dan raznosite teret i osjetite onu ugodnu prazninu kada isporučite i posljednji primjerak. Jer uspjeli ste, ali uspjeh nije u dolasku na cilj već u svakom trenutku koji ste proživjeli na putu do cilja.

some_alt
Barania Gora, Beskid Slaski

Prvog dana krenuo sam po kiši i dosta hladnom vremenu. Željeznička stanica u Ustronu koja je početak staze u kasno popodne sredinom svibnja ničim nije podsjećala na planinarski važno mjesto, osim po prepoznatljivoj tabli koja sa osnovnim informacijama o stazi. Vlak je imao dva sata kašnjenja pa sam već prvog dana morao računati na pješačenje po noći. Ipak nisam očekivao da ću nakon višesatnog uspona po jednoj od najgorih strmina na cijelom putu imati noćno planinarenje po snijegu i magli. Čeona lampa u magli nije imala nikakvog smisla pa je to bio pravi marš slijepca kroz tamu. Jedino štapovi nisu bili bijeli. Vatreno krštenje u pravom smislu riječi. Unatoč tome, već u prvim danima naviknuo sam se u potpunosti ignorirati vremensku prognozu. Shvatio sam da ću lijepog vremena imati na kapaljku. Vjerojatno kada bih krenuo po prekrasnom sunčanom danu kasnije višednevne kiše bi ozbiljno uzdrmale moju ustrajnost da nastavim bez obzira na oborine. Ipak žao mi je što sam propustio lijepe poglede kojih inače u Beskidu Slaskom ne nedostaje. Tek treći dan, na Barania gori prvi puta sam barem na trenutak vidio sunce. Iako me na samom vrhu pratila i dalje magla, dok sam se spuštao prema selu Węgierska Górka oblaci su se polako razmicali te otvarali prekrasan pogled na dolinu. Kao i mnogo puta nakon toga, uopće mi nije smetalo što su trava i zemlja natopljeni vodom, ionako sam već bio mokar do kože. Sjeo sam i uživao u pogledu.


some_alt
staza pod snijegom pod Rysankom

Beskid Żywiecki najviši je dio Beskida i predstavlja najozbiljniji planinarski izazov. Snijeg i srušena stabla podsjećali su na proljetne oluje kojima je zima ostavljala posljednji trag svoje surovosti u planinama. Najviši vrh Diablak na Babioj Gori predstavljao je i najteži uspon na ovom području. Dominantno se izdiže iznad svih okolnih vrhova i unatoč tome što se na obzoru jasno vide znatno više Tatre, čini se kao krov ovog područja. Kako je bio vikend, teško sam se navikavao na neočekivano velik broj planinara i izletnika. U Poljskoj je planinarenje veoma popularna aktivnost i omiljena vikend zabava pa se staze na popularnije vrhove poput Diablaka pretvaraju u prave male pješačke autoceste kojima se ljudi slijevaju u rijekama. Već sljedećeg dana dok sam kroz znatno niže planine Polica polako silazio prema Jordanowu i Rabka Zdroju, gradovima sa toplicama smještenim u udolini koja razdvaja Gorce od Beskida Makowskog i Żywieckog ponovno se vratio osjećaj samostalnog lutanja planinama: studenti su se vratili na fakultete, zaposleni krenuli na posao, a ja sam započeo novi tjedan nastavljajući svoj marš na istok po Glavnoj stazi Beskida.

some_alt
Pogled prema Tatrama sa masiva Turbacz

Gorce i Gorczanski nacionalni park su mi bili najugodnije iznenađenje na cijelom putu. Prekrasan planinski krajolik nadopunjuju izvanredni pogledi prema Tatrama. Od najvišeg vrha Turbacza pa sve do silaska u dolinu rijeke Dunajec koja razdvaja Gorce od Beskida Sądeckog pogledi su takvi da je teško zadržati koncentraciju na stazu. Unatoč brojnim srušenim stablima ovaj dio Beskida mi se činio najbolje uređenim. Nažalost loše vrijeme me nastavilo pratiti, pa sam morao odustati od planiranog noćenja u kemping bazi pod samim vrhom Luban. Magla, kiša i orkanski vjetar nisu nimalo izgledali privlačni za šator. Dok sam hvatao predah pod tornjem na Lubanu, promrzao i mokar do kože, na par sekundi se otvorio pogled prema Tatrama. Taj kratki trenutak bio je dovoljan da znam kako se ovdje moram jednom vratiti.

some_alt
neočekivani suputnik u magli Beskida Sądeckog

Nakon nimalo ugodnog noćnog traženja smještaja u Krościenku nad Dunajcem, nastavio sam po magli i kiši u Beskid Sądecki, prilično zahtjevan dio planina u kojima se nalazi i polovica staze. Nažalost, iz ovog dijela staze jedino što sam uspio vidjeti je magla. Sjedio sam u planinarskom domu Przehyba koji bi mogao bez problema primiti i nekoliko stotina planinara kao jedini gost na doručku i promatrao kišu. Iznad velikog prozora bila su napisana imena vrhova koji se mogu vidjeti iz ovog doma. Nažalost, ja nisam vidio ni kraj stepeništa kojim se spušta sa terase u prizemlje. Navodno Beskid Sądecki obiluje prekrasnim vidikovcima, ali ja nisam imao te sreće da u njima uživam. Silaskom u Krynicu Zdroj, još jedno lijepo lječilište sa termalnim izvorima na stazi otvorio se preda mnom znatno niži ali i drugačiji krajolik Beskida niskog.

U Beskidu niskom sam povećao udaljenosti koje sam prolazio u jednom danu. Krajolik je i dalje ostao prekrasan iako su planine zapravo postale brda. Pitome livade na padinama uzvisina često služe kao pašnjaci za brojne životinje, pa sam često prolazio uz znatiželjne poglede krava, ovaca i konja te nervozni lavež pasa kada god bi se približio nekom domaćinstvu. Što bih se više udaljio od naselja to su češće srne, jeleni i zečevi zamjenjivale domaće životinje.

some_alt
znatiželjni pogledi na obroncima Beskida Niskog

Odlučio sam napraviti jednodnevnu pauzu u Iwonicz Zdroju, prekrasnom malom lječilištu izgrađenom još u sedamnaestom stoljeću kada je ovo područje bilo na sjevernim rubovima Habsburške monarhije. Arhitektura mjesta podsjeća na austrijske ljetnikovce sa starih razglednica a relativna prometna izoliranost onemogućila je mjestu da ostvari svoj potpuni turistički potencijal pa je tako ostalo donekle zaglavljeno u vremenu. Zahvaljujući tome, cijene su ostale niske, gužve nema a prekrasna arhitektura ostala je onakva kakva je nekad bila. Sljedećeg dana odlučio sam napraviti najdužu relaciju na cijelom putu: 50 kilometara do Komancze i početka Bieszczada, najljepšeg dijela Beskida na kojem se i završava ova staza. Krenuo sam rano ujutro, kako bi maksimalno iskoristio dan i lakše od očekivanja nakon zalaska sunca ušao u Bieszczade. Dan odmora ima nevjerojatan značaj, ako planirate dugometražne ture, svakako planirajte barem jednom tjedno dan odmora, bez obzira idete li biciklom, pješice ili nekim drugim sredstvom.

some_alt
Polonina Carinska u Bieszczadama

Posljednja dionica bila je kroz meni omiljene Bieszczade. Jedini dio Beskida u kojima sam bio i ranije i namjerno sam krenuo sa zapada na istok kako bi baš tamo i završiti svoju avanturu. Prvi dio, od Komancze do Cisne nimalo nije sličio na ono po čemu su Bieszczade poznate: prekrasnim poloninama (nešto kao planinaskim vrhovima prekrivenim livadama planinske trave) sa još ljepšim pogledima na sve strane. Umjesto toga, nastavio sam marš kroz šumu po izrazitoj kiši i magli. Jedino zanimljivo po putu bili su brojni grobovi palih vojnika u prvom svjetskom ratu. Upravo su se ovdje vodile žestoke borbe između austro-ugarskih i njemačkih snaga protiv ruske carske vojske. S obzirom na vremenske uvjete koji vladaju u ovom području, vojnici su imali ovdje težak život i bez borbe. Dodatnu poteškoću predstavljao je i medvjed koji je očigledno odlučio također iskoristiti planinarske staze za svoje kretanje. Bliski susret sa ovom golemom životinjom svakako izaziva poštovanje prema ovom šumskom stanovniku. Srećom, on se mene prepao prije nego sam uopće uspio shvatiti što stoji tek nekoliko metara ispred mene, a sljedećeg dana kada sam naletio na tragove medvjedice sa mladima uvidio sam koliko sam imao sreće što sam se susreo sa usamljenim medom, a ne sa ljutom mamicom koja bi mogla moja lutanja šumskim putevima protumačiti kao potencijalni lov na njezine mladunce.

Pogledajte i naš video sa prvog posjeta prekrasnim BIESZCZADAMA

some_alt
staza prema vrhu Tarnica u Bieszczadama

Tek posljednja dva dana vrijeme se napokon popravilo. Usporedo s tim, dočekao me daleko najljepši dio putovanja: Bieszczadski nacionalni park i prekrasni, travom pokriveni vrhovi Polonina koji se doimaju kao iz bajke. Iako su usponi opet postali zahtjevni, uz divotu krajolika nije mi bilo žao ni jedne kapi znoja te iako sam se veselio što sam sve bliže uspješnom završetku svojeg pothvata, pogled preko na ukrajinske Karpate budio je pomalo žal što je staza kraća nego je to nekad bila. Naime, glavna staza Beskida nastala je između dva svjetska rata kada su granice Poljske protezale se daleko dalje na istok, preko većeg dijela današnje zapadne Ukrajine, pa se i glavna staza Beskida nastavljala još oko tristotinjak kilometara dalje. Međutim, zbog tovariša Staljina granice Europe značajno su se promijenile a usporedno sa njima morala se mijenjati i staza. Umjesto prekrasnih i divljih ukrajinskih Karpata koje promatram samo čeznutljivim pogledom nastavljam posljednjim dijelom staze koja se u polukrugu spušta prema selu Wołosate u posljednjoj dionici prolazeći poloninom Bukowskom, divljom a nestvarno lijepom dionicom od najvišeg vrha Bieszczada Tarnice prema pograničnoj cesti koja polako vodi prema spomenutom selu u čijem središtu se nalazi crvena točka koja označava kraj.



Booking.com

objavljeno: 2019-08-02



Aktualno:

Dubai iz Budimpešte za 98 eura povratno

London iz Trsta za 26 eura povratno

Libanon iz Beča za 94 eura povratno

Amsterdam iz Splita za 56 eura povratno

Luksemburg iz Budimpešte za 20 eura povratno



Povezano:

Poznanj iz Zadra za 38 eura povratno

Krakov iz Zadra za 30 eura povratno

Advent u Krakowu iz Beča za 9,98 eura povratno

Krakow iz Trevisa za 30 eura povratno

Varšava iz Zadra za 63 eura povratno

Poznanj

Krakov

Poljska

Jezera Gorskog Kotara

Tunel ljubavi

Bohemijska Švicarska NP



Pogledajte još:

Najbolja adventska putovanja


Najljepši dvorci Hrvatske


Jordan


Graz


Kako jeftino istražiti Veneciju